Poštovani potpredsjedniče Hrvatskog sabora, kolegice i kolege, evo ušli smo u dan, u tjedan kada se prisjećamo žrtve Vukovara i 2.717 nevino ubijenih što civila što branitelja koji su stali u obranu Grada heroja. Ja sam rođen Vukovarac, '99. godine sam se vratio u Vukovar i mislim da dovoljno poznajem bilo mojih sugrađana i danas neću pričati o '91. godini nego o svakodnevnim problemima s kojima se Vukovarci susreću. Ono što Vukovarce boli kao i sve ostale naše građane, a to je nepravda. Nepravda koju kreira hrvatska država i ovih 2.717 osoba koje je dalo svoje živote je dalo za jednu neovisnu državu i za jednu uređenu državu. O tom potom koliko smo neovisni, ali nažalost uređeni definitivno nismo. Posebice mlade obitelji u Vukovaru se susreću svakodnevno s jednim problemom, a to je stambeno zbrinjavanje.

Po postojećem Zakonu o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima čl. 16. svake godine se mlade obitelji prijavljuju kako bi im se po mogućnosti dodijelio državni stan. Prednost imaju prvo oni koji imaju stanarsko pravo još od prije Domovinskog rata, a potom mlade obitelji sukladno određenim kriterijima, što visoka stručna sprema, samohrani roditelji, broj djece, godine koje su proveli u Vukovaru i sl. i svake godine negdje u travnju izlazi nova rang lista koja nekada iznosi preko tisuću podnositelja, od toga se na godišnjoj razini podijeli 100 do 150 stanova. Zadnjih nekoliko godina i ta brojka opada jer naravno stambeni fond je već dobrim dijelom potrošen, a zahtjeva i dalje ima.

Međutim, sad se vraćam na ono, a to je nepravda. Ova država je nekom majka, a nekome maćeha. Naime, pojedinci su dobili stanove koji danas žive u Njemačkoj, Berlinu, Stuttgartu, Münchenu, koji žive u Šidu, Bačkoj Palanci u Beogradu po znatno povoljnijim cijenama, povlaštenim cijenama, a one iznose trenutno 50 i nešto eura po kvadratu. I onda taj isti stan ti pojedinci jer nisu imali uopće namjeru živjeti u RH, a pogotovo ne u Vukovaru nakon tri godine kada istekne zakonski rok prodaju po astronomskim cijenama. Kupe ga primjerice za 28.000 kuna, a prodaju ga nakon tri godine za 350.000 kuna i odoše u Šid i žive u Srbiji kao begovi. Živjela Hrvatska!

I to se događa na mjesečnoj razini nekoliko puta jer takve dojave imaju iz Porezne uprave u Vukovaru. Svaki mjesec se nekoliko državnih stanova koje pojedinci kupuju po povlaštenim cijenama se preprodaju nakon tri godine jer im to naš zakon omogućava za astronomske iznose, a oni koji žele živjeti u Vukovaru sa svojim obiteljima ne mogu doć do tih stanova.

Evo vam jedan najbolji primjer. Ovo je moj učenik bivši Ivan Vujčić, dijete hrvatskog branitelja logoraša, samohrani otac dvoje djece, radi u građevini, trenutno je 315. na listi. Već treću godinu sad će bit četvrta podnosi zahtjev za stambeno zbrinjavanje i podstanar je i brine se i radi 12 do 14 sati dnevno da bi svoju djecu podigao. I znate kad će dobit stan po ovim kriterijima i ovim tempom? Za pet do deset godina. I gdje je tu pravda? On želi ostat u Vukovaru, želi doprinijeti zajednici u kojoj živi njemu se to ne omogućava. A s druge strane pojedinci bez obzira koje nacionalnosti koji nemaju namjeru živjet u Vukovaru dobijaju stanove i nakon tri godine ih kupuju, rentaju ili preprodaju po astronomskim cijenama.

Ovim putem apeliram, na resorno Ministarstvo graditeljstva, na Državni ured za stambeno zbrinjavanje da pod hitno krenu u izmjene i dopune Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima kako bi se uvele dodatne klauzule kako bi se zaštitilo i kako se ne bi zlouporabilo ovo pravo.

Zašto se ne pošalje na tren Državni inspektorat i provjeri jesu li ti pojedinci koji su te stanove dobili uistinu tamo? Žive li oni u tim stanovima ili ih u startu rentaju? Ovo Vukovarce boli i zbog toga imate ovakav broj ljudi u gradu kad pojedinci koji ne zaslužuju dobiju od države stanove i na temelju toga zarađuju i onda odoše preko i pljuju po toj istoj državi.