Hvala predsjedavajući. Poštovane kolegice i kolege.

Vratit ću se na pitanje koje sam postavio i u replici, dakle tko je onaj tko će nadzirati rad logopeda koji rade u školi? Jer komora nema nikakvu ingerenciju nad sustavom obrazovanja, a isto tako, niti Ministarstvo obrazovanja nije niti strukovno, a niti općenito gledano, nije kompetentno za logopedsku terapiju jer mi pričamo o terapiji.

Terapija nije obrazovni dio. Terapija je termin koji pokriva sustav zdravstva i to je ono na što mi niste znali dati odgovor jer nelogičnost koja vam se javlja u ovakvoj definiciji, u ovom kontekstu jest, ako logoped u školi mora biti član komore, mora se usavršavati, mora prijavljivati telerehabilitaciju i čuvati logopedski karton, tko u obrazovnom sustavu uopće zna primijeniti taj Zakon?

Sljedeća, sljedeće pitanje koje ću vam postaviti, vezano je za telerehabilitaciju i pravnu prazninu koja je ostala u ovom Zakonu jer zakon u čl. 2 i čl. 3 priznaje logopedsku telerehabilitaciju, no on nigdje ne definira njene uvjete, opremu, zaštitu podataka, dostupnost, čak niti mogućnost HZZO-a i naplate.

I pitanje koje vam se javlja iz ove dimenzije je kako točno logoped provodi telerehabilitaciju. Preko čega? Pod kojim je uvjetima i kako će se to i tko će nadzirati? Ako s jedne strane zakon priznaje tu praksu, zašto nije razradio pravni okvir za njezino sigurno i kvalitetno izvođenje?

Sljedeće pitanje koje ću vam postaviti je čl. 14 kojega možemo slobodno parafrazirati u rečenicu, jedna osoba, jedna praksa, ali za što točno? Jer zabranjuje čl. 14 logopedima da imaju više od jedne privatne prakse. Također, zabranjuje da je netko zaposlen i da s druge strane vodi praksu. To se obrazlaže zaštitom pacijenata. E sad, pitanje koje ću vam postaviti je zašto primjerice, logoped koji radi 4 sata u školi ne bi mogao popodne voditi svoju praksu? Zašto mu se brani dodatni rad, ako za njega postoji ogroman interes jer napomenut ćemo, mi nemamo točnu brojku logopeda, je li ona 1100 ili je ona 1200.

Jednako tako, one brojke koje imamo, da imamo preko 440 tisuća učenika osnovnih i srednjih škola. Ako na to dodamo djecu, moja djeca su s 3 godine krenula kod logopeda, ako na to dodamo djecu od 3 godine do predškolskog uzrasta i na to sve dodamo odrasle, mi dolazimo do brojke oko 900 tisuća stanovnika, a imamo oko 1100, 1200 logopeda.

Što faktički znači da mi imamo jednoga logopeda na skoro na 1000 korisnika. Na 365 dana u tjednu i radno vrijeme od ponedjeljka do petka. Također, definirate pravilnikom normativima u čl. 51 kaže da će ministar donijeti pravilnik o prostorima i opremi za rad logopeda tek, pazite, tek u roku od 2 godine od stupanja zakona na snagu. I pitanje koje ćemo potpuno logično postaviti, kako se planira uopće provesti zakon bez pravilnika koji definira osnovne tehničke uvjete rada? Hoće li logopedi 2 godine raditi bez znanja koje uređuju, koje uređaje na kraju dana smiju koristiti?

Jer, nelogičnost vam je, zašto pravilnik koji je tehničke prirode nije donesen paralelno s ovim zakonom ili odmah po njegovom donošenju.

Također, zakon je apsolutno demotivirajući jer je sveden u preko 20 stavaka koji definiraju prekršaje i kazne a niti jedan stavak ne priča o mjerama podrške, ne priča o poticajima i ne priča, na kraju dana, o subvencijama. Ništa o tome kako ćemo mi privući nove logopede u sustav i pitanje koje vam ovdje postavljam, možete li navesti koji dio zakona kojega ste vi ovdje danas stavili pred nas se bavi razvojem struke? Koji dio tog Zakona se bavi s tim? Mi znamo i vidimo, kad ga pročitamo, koji dio zakona se bavi samo kontrolom i samo propisima po kojima će se netko kazniti.

Ovdje ću pripomenuti, prije nego što se nastavim svoje izlaganje za zakon, o zakonu, dakle imamo cijeli niz udruga koje pružaju između ostaloga i logopedske usluge koje se ne financiraju iz resornih ministarstava i čije usluge najčešće, ne najčešće nego uvijek plaćaju krajnji korisnici i možda upravo u tom grmu ležu zec jer naravno, vi ćete reći, mi nismo fiskalno moći, pa naravno da nismo fiskalno moćni, važno da smo sebi podignuli plaće prošle godine, a onda s druge strane je važno da nismo fiskalno moćni, jer evo, ne možemo dakle isfinancirati one kojima je suštinski stvarna potreba.

Jer, nažalost govor o Konačnom prijedlogu Zakona o logopedskoj djelatnosti, aktu koji naizgled uređuje jednu stručnu i specijaliziranu djelatnost, ali u stvarnosti on otvara daleko važnije pitanje, a to pitanje je, koliko kao društvo mi uopće razumijemo značenje komunikacije, značenje jezika i govora i što radimo kako bismo zaštitili one koji se bore s tim temeljnim životnim funkcijama? Ovaj Zakon dolazi u trenutku kada je Hrvatska suočena sa brojnim izazovima, starenjem stanovništva, porastom neurorazvojnim poremećaja u djece, post-covid posljedicama, učestalim moždanim udarima i rastućom dijagnostikom spektra autizma.

U takvom kontekstu logopedska djelatnost ne može više biti ono što ona je, a to je priljepak zdravstvenom sustavu, već ona mora biti snažno strukturirana, podržana i jasno dostupna.

Zato mi pozdravljamo u normativnom smislu donošenje ovog Zakona jer je on, ako bismo išli izdvojiti ono što vrijedi, on je išao prepoznati logopedski rad kao zdravstvenu djelatnost koja je u interesu RH, međutim, kao i svaki drugi zakon, ni ovaj nije bez ozbiljnih nedostataka o kojima mi danas moramo govoriti vrlo otvoreno, ali ne s ciljem da bismo iznijeli kritiku, nego s ciljem da uzmete kemijsku, da zabilježite i da još uvijek imate vremena nadopuniti sve ono što može pomoći.

Zakon prije svega, donosi nužnu institucionalizaciju, ali nam je potpuno jasno da se s tom institucionalizacijom kasni godinama jer ovaj Zakon regulira što je logopedska djelatnost, tko je možda obavljati, gdje je može obavljati i kako je može obavljati. On uvodi hrvatsku komoru logopeda, što je važno za autonomiju struke. Uspostavlja sustav odobrenje za samostalni rad, stručni nadzor, stegovnu odgovornost, pravila o oglašavanju, ali i prvi put jasnu razliku je razine djelovanja. Primarnu od sekundare, sekundarnu od tercijalne. Ali istina je da smo s ovim Zakonom zakasnili 10 godina. Danas imamo situaciju da se veliki broj roditelja i djece nalazi na višemjesečnim listama čekanja, da se logopedski tretman često provode nestručno bez ikakve kontrole i da se logopedska struka pokušava razvijati u jednom vakuumu, s jedne strane bez resursa, normi, a onda i same strategije.

Zakon je u određenim stvarima definirao ono što trebak, ali je birokratski gledalo, poprilično rigidan. Jer zakon do u detalje propisuje kako logoped mora imati prostor, mora imati opremu, mora imati uvjete za praksu, pa čak i kada mora prijaviti komori da radi bez naplate. Međutim, zakon zanemaruje jedno ključno pitanje, a to pitanje, kako ćemo mi povećati dostupnost logopeda u sustavu koji je već sada kadrovski iscrpljen?

Prema podacima Hrvatskog logopedskog društva, struka je deficitarna, a to su nam rekle i brojke. To znači da niti ovoliko strogo zakonski uređena profesija neće imati smisla, ako mi nemamo ljude koji mogu raditi i u tom kontekstu vam predlažem, uvođenje državnih stipendija i subvencioniranih studija logopedije u područjima gdje ih kronično nedostaje. Također vam predlažem omogućavanje zapošljavanja logopeda u svakoj osnovnoj školi, barem dijeljenjem između više škola. Predlažem vam da o tom hoće li određena škola dobiti stručni profil logopeda, ne ovisi o broju rješenja djece sa poteškoćama u razvoju. Logoped je danas postala svakodnevnica. Njegove usluge su svakodnevnica.

Također vam predlažem izmjene zakona kojima bi se omogućila lakša prekvalifikacija iz srodnih struka, primjerice, defektologa, pedagoga, uz dodatni uz dodatne nekakve module i licenciranje. Ono što nadalje želim progovoriti o zakonu, zakon prepoznaje logopeda kao zdravstvenoga radnika, ali ne kao i dionika u obrazovanju i u socijalnoj skrbi i to je problem s kojim ćete se vi trebat suočit jer iako zakon formalno navodi da logopedi mogu djelovali u odgojno-obrazovnom sustavu te sustavu socijalne skrbi, gotovo sve ostale odredbe odnose se isključivo, isključivo na zdravstveni aspekt. I tu se samim time postavlja pitanje, što s logopedima koji rade u vrtićima, školama, domovima za djecu, centrima za rehabilitaciju? Je li na njih primjenjiva komora? Jesu li oni u sustavu javnog zdravstva ili su izvan sustava, prepušteni sami sebi?

Tu vam predlažem dopunu zakona dodatkom koji jasno uređuje položaj logopeda izvan zdravstvenog sustava, njihovu ovlast, obveze, praćenje rada i mogućnost njihove suradnje s komorom. Također vam predlažem osiguranje sufinanciranja lokalnih, jedinice lokalne uprave i samouprave za logopedske usluge u predškolskim i školskim ustanovama.

Nadalje, zakon uvodi potrebnu stručnu kontrolu, ali bez rješenja za stvarni nadzor jer zakon detaljno propisuje stručni nadzor, rješenja komore, stegovne mjere i iznose kazni i postupke. Međutim, zakon ne donosi niti jednog slova o tom tko će provoditi taj nadzor, tko će biti ti ljudi u povjerenstvima?

Kako će se izbjeći sukob interesa ako komora nadzire svoje članstvo? Predlažem vam uključivanje neovisnih stručnjaka iz akademske zajednice u nadzor logopedskih praksi. Također, osnivanje posebnoga vijeća za etiku i kvalitetu koja bi, koje bi radilo zajedno sa komorom, ali i imalo i autonomni nadzor nad najosjetljivijim slučajevima.

U zakonu nam izostaje jasna strategija digitalizacije i već spomenute telerehabilitacije jer zakon spominje telerehabilitaciju, ali bez ikakve, znači bez bilo kakvoga slova operativne razrade. U stvarnosti, telerehabilitacija je jedini oblik koji omogućuje logopedski tretman djeci iz ruralnih sredina i odraslima koji su vezani uz dom ili su u fazi oporavka. Ja vam predlažem donošenje posebnog pravilnika o logopedskoj telerehabilitaciji i to ne za dvije godine nego odmah i uvođenje HZZO-ovog sufinanciranja online tretmana pod jad jasno definiranim uvjetima.

Nadalje, komora, istina je, slažemo se svi, je nužna, ali ono što je činjenica da ona u ovakvoj zakonskoj definiciji je potencijalno zatvorena i svrha je sebi samoj jer osnivanje hrvatske komore logopeda, istina je, važan je korak prema strukovnoj autonomiji, ali u malim strukama, zatvorenost i monopolizacija znaju često puta postati problem. Zato zakon mora biti otvoren i prema manjim strukovnim udrugama, akademskoj zajednici, a prije svega i samim roditeljima.

I predlažem vam uvođenje obveze javnog izvještavanja komore o radu, uključivanje predstavnika roditelja i korisnika logopedskih usluga u savjetodavna tijela komore. To je jedini ključ, vjerujte mi. I zaključno, poštovane kolegice i kolege, Zakon o logopedskoj djelatnosti otvara jedno od temeljnih pitanja našega društva. Kako brinemo o onima koji ne mogu govoriti ili koje nitko ne čuje i kako štitimo profesiju koja im jedina može pomoći? Ne možemo reći da ovaj Zakon nije potreban. Složit ćemo se, itekako je potreban, ali ne smijemo ni prešutjeti da je polovičan. Ne smijemo prešutjeti da je formalistički i da je nedovoljno inkluzivnan i da ignorira stvarne probleme terena, nedostatak kadra, nedostupnost usluge i nedovoljnu uključenost u odgojno-obrazovni sektor, zato vas sve pozivam da u njegovu provedbu ugradimo ono što ovom Zakonu najviše nedostaje, a to je zdrav razum. To je multidisciplinarnost i to je multidisciplinarnost i to je osjećaj za stvarne potrebe ljudi. Hvala vam.