Poštovane zastupnice i zastupnici.

Evo ja vam se obraćam prvi puta sa ovog mjesta. Dakle, kao što sam i prije u replici rekla da sam nova saborska zastupnica i da ne mogu razumjeti kašnjenje od dvije godine za stavljanje na dnevni red ove točke, to ću ponoviti još jednom. Ja to tumačim kao omalovažavanje napora pravobraniteljice da unaprijedi položaj i prava osoba s invaliditetom. Pravobraniteljica je svoj izvještaj podnijela na vrijeme, a predsjednik Sabora na dnevni red postavio ga je dvije godine kasnije. To je svojevrsni pokazatelj odnosa vladajućih prema osobama sa invaliditetom.

S obzirom da se u tom izvještaju radi o informacijama starima tri godine u svom izlaganju ću ih ipak aktualizirati jer nema nikakvog smisla da raspravljamo o nečem što je bilo prije tri godine odnosno iznijet ću samo jedan mali dio onoga što se dogodilo u međuvremenu.

Da, moram reći ono što se do tada od izvještaja do danas nije promijenilo to je citat iz izvještaja za '21.g., a do danas se baš ništa nije promijenilo. „Stanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u RH danas nije u potpunosti na zadovoljavajućoj razini niti u jednom području“, a prema podacima iz ovog izvješća vidljivo je da se i dalje najčešće ne poštuju i krše prava u područjima od prioritetne važnosti za njihov život kao što su, socijalna zaštita, obrazovanje, pristupačnost i mobilnost, zapošljavanje i rad te neovisni život kao i život u zajednici.

Vladajući će se pohvaliti kako su tijekom 2023.g. donijeli za osobe s invaliditetom tri iznimno važna zakona koji utječu na njihovu kvalitetu života i poboljšavaju im materijalni status, to su Zakon o osobnoj asistenciji, Zakon o povlasticama u prometu i i Zakon o inkluzivnom dodatku. Pa evo nekih primjera iz prakse pokušavanje primjene povlastica koja proizlaze iz tih zakona koje smo dobili od društava osoba s invaliditetom. Evo prve stvari, u Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja ne postoji kategorija osobni asistent ili asistentica kao ni pomoćnik u nastavi. Udruge osoba sa invaliditetom mjesecima objavljuju natječaje za njih. Vrlo se malo osoba javlja na te natječaje, a oni koji se i jave odustaju zbog preniske plaće. Kako u nacionalnoj kvalifikaciji takvih zanimanja nema znači da to zanimanje ne može biti ni deficitarno. Da se radi o deficitarnim zanimanjima ne bi morali provoditi test tržišta rada, a radne bi dozvole bilo jednostavnije dobiti. Ovako ukoliko npr. društva osoba sa invaliditetom žele zaposliti osobu koja dolazi izvan EU morali bi provesti test tržišta rada, a za to društva osoba sa invaliditetom znate i sami nisu kapacitirana.

Dakle, donošenjem zakona prošle godine pravo na usluga osobnog asistenta postalo je institucionalno pravo osoba sa invaliditetom, ali u praksi se događa da je to još jedno pravo koje ne mogu konzumirati. Usluga osobne asistencije trebala bi biti brza i fleksibilna prema korisnicima osobito zbog činjenice kako se radi o osobama ovisnim o pomoći druge osobe u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti. Jedan tih osoba, jedan broj tih osoba naravno živi i sam. Postupak pribavljanja dokumentacije je dugotrajan, ishodavanje potvrde iz kaznene evidencije, edukacija mogu potrajati i do 60 dana što značajno usporava proces zapošljavanja novih osobnih asistenata i stvara dodatne troškove vezane uz prijevoz na edukacije osobnih asistenata, a to dodatno opterećuje cijenu usluge. Postoji naravno i rizik kako će se potencijalni osobni asistenti predomisliti ili neće zadovoljiti probni rad kod korisnika što dodano produžava vrijeme bez potrebne pomoći za korisnike.

Zatim, osobni asistent mora imati završen program obrazovanja odraslih za osobnog asistenta i najmanje razinu obrazovanja IV.1 ili IV.2 hrvatskog klasifikacijskog okvira ili najmanje razinu obrazovanja I. HKEO-a, HKO-a i završen program za stjecanje odgovarajuće klasifikacije ili skupova ishoda učenje za zanimanje njegovatelj. To osposobljavanje je dugotrajno i skupo. To bi se moglo riješiti definiranjem roka za osposobljavanje novozaposlenih osobnih asistenata za rad najkasnije u roku od 6 mjeseci od započinjanja s radom i da se omogući naravno elektronično osposobljavanje kako bi se smanjili troškovi i ubrzalo proces edukacije osobnih asistenata.

Ukoliko se uzme u obzir kako društva osoba sa invaliditetom uz obaveze koji proizlaze iz radnih odnosa imaju i obaveze zaštite na radu, edukacije osobnih asistenata, ostale materijalne troškove kao što su knjigovodstvene usluge, režijski troškovi, zapošljavanje voditelja usluge osobne asistencije lako je izračunati kako iz 11 eura koje je ministar propisao kao naknadu po satu usluge osobne asistencije plaće osobnih asistenata i nadalje ostaju mizerne pa to zanimanje čini neatraktivnim. Posebno kod nas u Istri gdje u mjesec dana sezone osoba može zaraditi tromjesečnu plaću asistenta.

Ukoliko želimo da to doista bude usluga koju će osobe s invaliditetom moći konzumirati potrebno je odmah učiniti izmjene inače će upravo oni kojima je ta usluga najpotrebnija ostati zakinuti. Treba omogućiti manje skupo i djelotvornije osposobljavanje i podići cijenu sata rada. Nije nam naravno cilj smanjiti razinu obrazovanja koju osobni asistent mora imati no obzirom na situaciju na tržištu rada predlažemo da se omogući zapošljavanje osoba koje ne udovoljavaju tom kriteriju ukoliko se u nekom razumnom roku ne uspje zaposliti osoba sa srednjom stručnom spremom. Ta bi osoba sa završenom osnovnom školom koja će u roku od godinu dana završit osposobljavanje za njegovatelja i kojoj će HZZ osigurati kroz vaučere za cjeloživotno obrazovanje.

Na razini zavoda za zapošljavanje, Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo vode se evidencije i daju izvještaji iz kojih se može iščitati broj osoba s invaliditetom, vrste invaliditeta prema spolu i dobu, broj zaposlenih osoba s invaliditetom, broj djece s poteškoćama koja su uključena u redovno obrazovanje itd., no ono što ne postoji jer nikada nije provedeno istraživanje je koliko je život osoba s invaliditetom skuplji od života opće populacije. Ne postoje ni recentni pokazatelji koliko invaliditet utječe na stupanj siromaštva i socijalnu isključenost ili npr. koliko je usluga u zdravstvu i socijalno skrbi koje su prinuđeni plaćati privatnim pružateljima uslugama, što sve od ortopedskih pomagala moraju financirati itd.

Većina roditelja djece s teškoćama većinu terapija kao što su fizikalne terapije, logopedske vježbe, radne, radni terapeuti mora platiti jer je u sustavu nedostupno ili nedostatno. Iako imaju pravo na ortopedska slušna i ostala pomagala ukoliko žele kvalitetna pomagala koja im omogućavaju viši stupanj funkcionalnosti itekako moraju doplatiti.

Inkluzivni dodatak trebao bi im poslužiti u te svrhe, no nažalost još uvijek se te naknade koristi za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a ne kao naknada koja će osobi sa invaliditetom omogućiti ravnopravno sudjelovanje u životu zajednice. Dakle, ono što je potrebno, potrebne su hitne izmjene zakona kako bi se uklonile prepreke u korištenju prava koja im pripadaju.

I na kraju predlažem da se izvještaj za 2023. godinu koji je gotov dostavi zastupnicima i zastupnicama u razumnom roku. Evo tu imamo predstavnike parlamentarne većine koji bi se mogli založiti da izvještaj za '22. i '23. budu dostupni u razumnom roku kako ne bismo govorili o preporukama iz 2022.g. već kako bi aktualizirali i mogli progovoriti o realnim aktualnim problemima i na taj način onemogućiti raspravu proizvoljnu bez podataka pravobranitelja o onome što se dogodilo u 2023.g., hvala.