Govor

Budući da vidim da se predstavnik predlagatelja nije javio za završnu riječ, mogu samo ponoviti ona pitanja koja su ostala neodgovorena u raspravi u ime kluba koja sam već istaknula. Mnogi zakonski članci koje se predlagalo mijenjati u prvom članku, nestali su iz konačnog prijedloga zakona. Umjesto njih, mijenjaju se neki drugi. Ako potražimo objašnjenje o razlikama između prvoga i drugoga čitanja zakona, vidimo da su razlike uglavnom posljedica lobiranja iz javnobilježničkih krugova, dok su objašnjenja koja nam daje Ministarstvo više nego štura i svode se na faze, različite fraze o nomotehnici. S obzirom na brojnost i značaj razlika između prvog i drugog čitanja Zakona, opravdano se ovdje pitam što se dogodilo. Ovaj Zakon, kao i svaki drugi, prošao je sve prethodne faze u njegovoj izradi, odrađeno je čak i naravno, javno savjetovanje i doista čudi nakon svega toga, toliko odredbi u drugom čitanju trebalo mijenjati. Odjednom se pojavljuje Hrvatska javnobilježnička komora i temeljem njezinih primjedbi koje nama kao saborskim zastupnicima nisu dostupno obrazloženjima, Zakon se u većoj mjeri mijenja. Velike razlike između 2 čitanja same po sebi su problem jer za njih ne postoji dovoljno dobra argumentacija i ovdje su, ponovit ću, moguća samo 2 objašnjenja. Ili je Ministarstvo popustilo pred nekim, nama nepoznatim, vaninstitucionalnim pritiscima ili je prijedlog u prvom čitanju pripremljen amaterski i nepromišljeno. Trećeg razloga nema i ne može ga biti. Interesa za ovu raspravu očito nema, što se vidi po ovim uspravno uzdignutim mikrofonima pa se, kao da se nalazimo u polju maka, a ne u hrvatskoj sabornici gdje je pred nama lelujaju crni mikrofoni i ne vidimo lica zastupnika koja bi ih zasjenila. Ali ovo su nama, možemo reći, matične teme. Matične utoliko što smo mi najviše zakonodavno tijelo u RH, a sada uređujemo materiju koja se tiče pravosuđa. I vratit ću se još jednom na ono što sam spomenula i u uvodu, koje pruža širu sliku i uvid u samo stanje stvari kada govorimo o hrvatskom pravosuđu. Ministar Malenica upravo je ovdje u Saboru, odgovarajući na replike zastupnika iznio podatak koji bi nas trebao zabrinuti. On se pohvalio kako su hrvatski sudovi u 2021.g. zaprimili 158.000 predmeta više nego u 2020. Mi nemamo obrazloženje navedenih brojki jel je riječ o novom trendu zbog sve većih poteškoća u tokovima gospodarstva, jel je riječ o promjenama u sustavu evidencije o sudskim predmetima i postupcima ili nešto treće što za sad ne možemo identificirati. Kakogod bilo u Hrvatskoj se stanje sudskih predmeta sustavno prati već neko duže vrijeme i to metodologijom koja je razmjerno stabilna i daje na osnovu za usporedno praćenje općih trendova u radu sudbene vlasti. I ono što je žalosna činjenica je da se naša pravosudna politika kao i većina drugih sektorskih politika bavi liječenjem simptoma dok je … varijabla pravosudnih statistika godišnji priljev predmeta manje-više iz godine u godinu vrlo slična i čini konstantu u Hrvatskoj. Kada se vratimo na zakon koji je ovdje prvi bio, Zakon o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa koji je u kontinuitetu na snazi od '74.g. jasno je da moderna Hrvatska država, a dala sam i više primjera drugih zakona i njezin zakonodavac nisu prvih 30 godina naše državnosti uspjeli donijeti moderan i stabilan zakonodavni okvir za uređenje spornih i nespornih sudskih postupaka u predmetima koji pripadaju privatno-pravnim odnosima. Ne treba onda i s time ću i zaključiti, ići daleko kako bismo našli krivce za naše gospodarske neuspjehe ili zašto u ozbiljan biznis u Hrvatskoj nitko ne želi investirati i zašto poduzetništvo u Hrvatskoj nije popularno. Da bi se sve to ostvarilo preduvjet gospodarskog rasta i razvoja je uređen zakonodavni okvir, a to trenutno što vidimo i iz ovih današnjih prijedloga zakona još uvijek nije slučaj. Hvala vam.